Don’t rain on my Parade -Homophobia in Montenegro. By Radoš Mušović and Jovana Živković

On the 21^st of May one of the youngest European democracies celebrated its fifth year independence, but not everyone in Montenegro, the smallest country in Western Balkans, had the reasons for celebration. Ten days after the Independence Day the participants of the first Pride Parade in Montenegro planned to walk the streets of Podgorica demanding their rights.

Morning news on the 17^th of May, the International day against homophobia, shocked and confused the public with the words about delaying the first Pride Parade, and it divided the country, some were celebrating this news with joy and relief while others were speechless.

What happened?

Music was blasting from the speakers on the roof of a local cultural center, the night before. A number of about 300 people danced and enjoyed themselves, the music of the Croatian punk-rock band Lollobrigida and their fantastic performance were promising a good party. The event that was organized by the NGO Juventas regarding the International day against the homophobia had the goal to promote values of tolerance, equality and differences. With the slogan LOVE IS ATTITUDE, people were invited to enjoy the music and get over the bias against the LGBT population. All that was ruined by a simple throwing of tear-gas in the public, people started to scream and run but the band kept playing, with the words: ”You can’t hurt us”, the lead singer continued the concert.

But the news weren’t good for the Montenegrin LGBT community, two people were attacked in the city center for just walking (or being gay?), the police didn’t react on time and the attack wasn’t officially reported due to the fear and the mistrust in the police and the courts.

The canceling of the parade was the next logical step, if the police couldn’t protect 300 people on the roof top of a private building, how could they protect the people that planned to join the parade?

All talk and no action

The next day the parade was officially cancelled, the organizational board along with the European Union parliamentary Jelko Kacin, who attended the concert and how the Montenegrin media reported, felt the homophobic tear-gas himself, said that the Government didn’t give enough support to the LGBT population and that the parade itself is delayed until the Government shows their commitment to the protection of human rights and until it appoints high public official. Zdravko Cimbaljevic, executive director of LGBT Forum progress and one of the organizers of the Pride Parade, said: -‘They wanted to appoint deputies from the Ministry to the organizational board. We cannot accept it, unless we have presence of Prime minister or his closest co-workers. That gives people a real picture how serious is governmental support.’ When asked about the cooperation with the Government, Zdravko stated that all their talks were full of promises but they wanted more, they wanted real actions. ‘ If you look at the whole Pride situation, the Government supported the whole idea and the LGBT population and their rights, but when it came to concrete steps and real actions they showed that they are not capable or willing to help us. As long as they refuse to appoint someone politically relevant they are sending a picture to LGBT community in Montenegro and the whole world that in reality they do not support this Pride Parade.’

They used the press conference to condemn violent attacks on two members of the LGBT community but they explained that this event didn’t affect their decision, it is formed only by non existing governmental support, or should we say the support that’s not just represented in official Government papers. Also the expression delayed, is not just politically correct speech, but the real fact. ‘The Pride Parade is not canceled, it will be held  as soon as we get the support we need’, Zdravko confirmed it.

The education?

Recent surveys indicated that 68.5% of Montenegrins think homosexuality is a disorder and that  61.3% think that homosexuals should not have the right to publicly show affection (i.e., kissing and holding hands). What’s the reason of this high percent? A fact that Montenegro is a very conservative country, that its citizens still live according to traditional norms or that they are completely ignorant when it comes to the rights of LGBT population and other minorities?

Daliborka Uljarevic, director of the Centre for Civic Education and member of the Board for organization of Pride Parade, says: ‘Negative attitude towards LGBT population represents one of the last fortresses of conservatism we need to win. Responsibility for it is primarily on the institutions of system and decision makers. Civil society is there to make certain subjects part of governmental agenda, to initiate solutions, suggest concrete changes and follow their practice. Together, we all need to intensively and devoted work on establishing a culture of tolerance, as much as we can, effecting that way on creating better political, legislative and social frame which gives equal chances to all our citizens, without considering their differences. It takes time, but the key thing is to have decision makers who will lead in promoting modern concept of human rights. Ones not capable or ready for it need to leave their positions and make space for further democratization of our society which will be based in elimination of discrimination of our citizens, no matter why.’

Centre for Civic education, amongst other projects, since 2004 realizes project ‘School for human rights’ and within it has regular part where participants discuss on LGBT rights. They promoted these rights through a film festival on human rights, called Speed up, where third of showed movies were about LGBT rights. Maybe the education is a key to helping 26% of Montenegrins who would stop all contact with their dear ones if they found out that they are gay or the other 25,1%  who would try to explain them that being gay is wrong.

But what could we expect from a school system that either doesn’t recognize the existence of gay, lesbian and transgendered people or sees them as a problematic, deviant part of the society? We’re not talking about the minister of the education or his clerks, we are talking about teachers, principals and books that promote obsolete ideas about gay people.

And we got proofs for these allegation last year, when a psychology high school professor claimed on one of the Montenegrin most watched TV shows that homosexuality is a disease and that she cured a lot of gay people, lets not disregard that she brought her underage students to a talk show that was for 18+ audience. That professor is still working in the same high school.

The Living example

When you interview Zdravko Cimbaljevic a twenty-something young man, a NGO activist and a  representative of young Montenegrin generations, modern and equipped with all the latest gadgets from cell phones to i-pads, you won’t notice nothing out of ordinary, but this everyday young man happens to be the first publicly out gay person in Montenegro. He’s also the first gay case in the history of our judiciary system, he was attacked and bullied several times by the same person, and when he decided to report the attacks he didn’t came to understanding of the police, in fact he came in a position where he had to explain to a police officer the meaning of sexual orientation. When he felt what it exactly means to be discriminated in his own society he knew something must be done. ‘I don’t live in an illusion that the Parade is going to change everything, or that my case will be a landmark for future, but what we need  is to start doing something. People in Montenegro need to hear our voice, need to be aware that we live with them. They shouldn’t ignore us anymore.’

Working in a building whose walls are sprayed with words like, ‘Death to fags’ and living in such a homophobic society didn’t stop him to be who he is, and it didn’t stop him to live his life. And we need more brave people, more young people like him.

The words and the paint on the buildings can change, but are we really ready to accept some new colors to our black and white world, and abandon the hatred and bigotry that got a hold of us.

Are YOU ready to be proud Montenegro, are WE ready to be proud?

Bože da li si tu? Vruće mi je!!

Utorak, 16:30, roletne ne otvaram to jest ne usuđujem se, siguran sam da temperatura prelazi 40° stepeni, kao neki starac odavno sam prestao da vjerujem vremenskoj prognozi, ponekad uhvatim sebe kako psujem gledajući brojeve kako se nižu, Budva – 33, Kotor – 32 a onda dođem do Podgorice, 34 stepena mi djeluju kao najveća izrečena laž. Zatim krenu psovke, jedna za drugom pa eto me kao bijesni vozači taxija, oni koji štede na klimi i otvaraju sve prozore, ma oni šovinistički što psuju žene vozače i pokušavaju da vas ubiju njihovom životnom pričom, bljak već mi je muka. Siguran sam da ako postoji bog, da su mu se Podgoričani odavno nešto zamjerili pa ih ovako prži svako ljeto, a oni trpe i inate se, i tako će dovijeka sve dok On ne sprži njih ili Oni ne „srede“ njega, znajući Podgoričane ovaj drugi scenario mi zvuči realniji.

Bog i ja nismo u nekim dobrim odnosima, mislim ne komuniciramo često, istina kad me povremeno zaboli stomak ( ako me znate, jasno vam je da je to za mene najveća moguća bol), u trenutku bola obično obećam da ću početi da vjerujem, da ću se krstiti, da ću prestati da se rugam ljudima koji misle da je Biblija pala sa neba,  da ću prestati da se smijem Amfilohiju, Irineju i ostaloj kompaniji i na kraju da ću prestati ljudima da pričam koliko je nehigijenski poljubiti popu ruku jer ko zna gdje je bila prije toga. Nakon svih tih obećanja, kad bol prođe sve to lijepo zaboravim, jer ako bog stvarno postoji sigurno mu je poznat moj smisao za humor, nemoguće da me shvata ozbiljno, jel tako?

I dalje je 16:30 i počinjem da razmišljam o tome da GA zamolim za još jednu uslugu ( ne, nije me bolio stomak), htio sam lijepo da zamolim za malo povjetarca i kiše barem u mom dijelu grada, računajući da više voli Budvane ( ipak nam je dozvolio da podignemo onoliko zgrada i hotela i imajući u vidu broj klubova u Budvi, bog je sigurno party manijak), i da će shvatiti da trpim ovu vrućinu jer sam mislio da ću u Podgorici lakše naučiti prokletu teoriju kulture, udaljen od prijatelja i svih dešavanja, samo ja i moja knjiga.

Kao rezultat mog pametnog razmišljanja došao sam do sledeće jednačine:

Teorija kulture + Ja + 40° C = Apsolutni promašaj

I dalje je utorak, vrijeme 16:35. Palim televizor i spremam se da zamolim za povjetarac kad na TV-u počinju vijesti, vijest dana : izborni zakon će biti donijet u septembru –osnovni uslov za dobijanje datuma početka pregovora sa EU, premijer i opozicija dogovorili izjednačavanje crnogorskog i srpskog jezika – svi će učiti crnogorski a srpski ko hoće.

Jeee svi srećni, opozicionari izlaze iz crnih mercedesa sa crnim James Bond naočarima na licu, spremni da daju izjave. Novinari, koji su kampovali po ovoj vrućini ( uhh opet vrućina), lome se da uzmu izjave. Andrija Mandić je prvi, počinje da govori a ja samo čekam trenutak kad će reći onu poznatu „ My name is Mandić, Andrija Mandić“, čovjek presrećan, vidi se iznenađen očekivao je vjerovatno da će mu ponuditi kafu, koji kolačić pa onda staru priču. Iza njega stoji Radulović iz PZP-a, moja majka uporno dotičnog diže u nebesa naglašavajući da je profesor na Elektrotehničkom, ne znam zašto ali mislim da nije stručan da raspravlja o izbornom zakonu, ali kad bismo išli tom logikom morali bismo da otpustimo više od polovine poslanika, i gdje bi onda ti jadni ljudi čitali novine? E on nije presrećan, spominje Ranka Krivokapića i sav je nešto napet, vidi se po veni na čelu koja mu je iskočila uslijed natezanja da pokaže koliko je ljut i nezadovoljan, Andrija Mandić se i dalje smješka. Meni je Ranko u poslednje vrijeme veoma simpatičan, on kaže dvije-tri , pecne ih a oni svi skoče, pa onda spominju đedove, čast, poštenje, potomke, Njegoša (on im je omiljen) i pljuvanje u lice – hahha mislim da je po ovome crnogorski parlament fenomen, koliko ljudi tamo često znaju da koriste izraz „ pljuni me u lice ako…“, tako je Radulović na sjednici parlamenta podijelio sa poslanicima, i crnogorskom javnošću, da je Ranku prije nekoliko mjeseci rekao : „ Ranko Krivokapiću, pljuni me u lice ako doneseš ovaj izborni zakon!“, vjerujte mi da sam se u tom trenutku zagrcnuo jabukom koju sam jeo, onda je krenuo napad smjeha, dobro što je RTCG brzo pustio reklame inače ne bih ovo danas pisao. I tako nekoliko hiljada eura, povjerenje i glasovi građana za priču o pljuvanju u lice, počinjem da mislim da zgrada skupštine nije klimatizovana pa se gube od vrućine. Naravno SNP mudro ćuti, Milić je lagano prošao pored novinara u crnom mercedesu, vjerovatno pun „građanskog“ duha svoje partije.

Šalu na stranu, ovaj politički dogovor nas je sigurno vratio nekoliko godina unazad što se tiče nacionalnog i etničkog sklada i ideje građanskog društva. Umjesto ideje jednakosti i tolerancije škole postaju teren za stvaranje malih nacionalista, umjesto legija GRAĐANA koje smo sanjali armije malih ultra Srba i Crnogoraca će hodati ulicama i gaziti sve što im nije po volji, pa se vi sa Evropom pozdravite.

Recept za katastrofu

Malo nacionalizma pomiješati sa dozom šovinizma i homofobije za dobijanje idealne smješe za mlade Huligane.

I kako ćete sjutra objasniti svom djetetu zašto njegov drug iz klupe uči još jedan jezik koji je identičan vašem, zašto se njegov drug izdvaja i ima problem sa prihvatanjem jednakosti drugih nacija i vjeroispovijesti, zašto ga kući uče da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić heroji i zašto se taj dječak osjeća izolovanim u crnogorskom društvu?

Zato Bože, zaboravi povjetarac DAJ MALO PAMETI CRNOGORSKIM POLITIČARIMA! 

Crveni krst – od solidarnosti do zloupotrebe

Prirodne katastrofe koje svakog dana odnose sve veći broj ljudskih života počinju i da na neobičan način prazne džepove građana

 

Crveni krst – od solidarnosti do zloupotrebe

 

Da li sve veće kritike na proces doniranja i distribucije pomoći bacaju loše svijetlo na hiljade volontera koji rade na saniranju posljedica katastrofa širom svijeta?

Japan, Haiti, uragan Katrina pa čak i poplave u Crnoj Gori su neki od primjera prirodnih katastrofa koje su pogodile svijet u posljednih nekoliko godina. U najtežim trenutcima za planetu, ljudi  iz svih krajeva svijeta uplaćuju novac za obnovu i pomoć žrtvama katastrofa i hiljade volontera širom svijeta rade na saniranju posljedica ovih katastrofa. Iako se hrabrost i efikasnost svih ovih ljudi ne smije dovesti u pitanje, javlja se sumnja, da li taj novac ikada stigne do onih kojima je potreban?

Zemljotres od 8,9 stepeni koji je pogodio Japan, izazavši cunami i nezapamćene materijalne i životne posljedice po čitavu zemlju, jedan je od  primjera ljudske solidarnosti i efikasnosti u najtežim trenutcima za čitav svijet. Organizacija koja predstavlja glavni oslonac Vlade Japana u ovoj situaciji je Crveni krst Japana koji u saradnji sa građanima i drugim dobrotvornim organizacijama pruža pomoć svima kojima je ona potrebna.  Naime otvoreno je 2,500 prihvatilišta i u njima se trenutno nalazi preko pola miliona ljudi. Japanski Crveni krst je putem svog sajta, domaćih a i svjetskih medija obavijestio javnost da trenutno na saniranju posljedica i pomaganju žrtvama radi preko 2 miliona volontera, da je organizovano oko 170 medicinskih timova koje čini više od 800 ljudi. Iako je Crveni krst Japana veoma uvježban i spreman da reaguje u sličnim situacijama, posljedice ove katastrofe u koje uključujemo i nuklearnu opasnost, su previše velike da bi oni samostalno mogli pomognu svim žrtvama zemljotresa. Zato je Američki Crveni krst izdao obavještenje u kome se ističe da je od strane te organizacije Crvenom krstu Japana poslato 10 miliona američkih dolara koje predstavljaju  samo početak pomoći njihovom partneru u ovoj zemlji. Potez vrijedan hvale od strane ove organizacije je označen kao sumnjiv od strane javnosti. Naime Crveni krst je započeo sa prihvatanjem donacija i reklamiranjem hotline linija ali razni medijski izvještaji govore da pomoć ne stiže do Japana. Razlog je što ni Crveni krst Japana a ni Vlada Japana nisu tražile pomoć. Nakon ovog saznanja Crveni krst je izdao obavještenje u javnost koje glasi :

“Američki Crveni krst je spreman i voljan da ponudi pomoć nakon zemljotresa od 8,9 stupnjeva i cunamija koji je pogodio čitav Pacifik…Do danas Crveni krst nije dobio zahtjeve za pomoć od Crvenog krsta Japana, Vlade Japana niti od Stejt Departmenta.”

Iako Japan i dalje ne prihvata pomoć od strane organizacija van Japana, direktor za odnose sa javnošću Američkog Crvenog krsta Semjuel Kile izjavio je za televiziju Fox da kada u Japanu odrede kakva im pomoć treba tada će Crveni krst i ponuditi pomoć. Ova konfuzna izjava Kile-a predstavlja samo jednu od mnogih koja je zbunila javnost koja je očekivala da je pomoć koja je donirana u vidu novca već poslata. Kile je takođe za New York Times potvrdio da od svih donacija koje su prikupljene za pomoć Japanu, Crveni krst zadržava devet procenata u ime administrativnih troškova. Zaključak do koje dolazimo je da donacije koje su teške nekoliko stotina miliona dolara uz devet procenata koje pripadaju Crvenom krstu sada samo stoje u bankama i ne pomažu nikom.

Da ova vrsta zloupotrebe nije samo vezana za situaciju u Japanu govori i činjenica da postoje sumnje da Crveni krst Sjedinjenih Američkih Država zloupotrebljava česte katastrofe prikupljajući novac koji ponekad i ne stigne do onog kome je potreban. Jedan od primjera je takođe  i odnos Crvenog krsta prema porodicama žrtava terorističkog napada na kule bliznakinje u New York-u, naime prikupljena pomoć od 1,2 milijarde američkih dolara u velikom broju nije stigla do porodica, uslijed, kako su je čelnici te organizacije nazvali, administrativne greške. Nakon što je šira javnost upoznata sa ovim skandalom, direktorica Crvenog krsta dr  Bernadin Hili je podnijela ostavku, a kao  razlog navela je mimoilaženje mišljenja izmedju nje i menadžmenta organizacije, što je samo povećalo sumnju da se nešto krije od donatora i građana. Crveni krst je pokušavši da objasni svoje poslovanje održao niz pres konferencija na kojima su objasnili da se njihov posao  ne sastoji samo od pomoći pogođenim u napadu na kule,  već i u ublažavanju drugih katastrofa i kriznih situacija u zemlji i svijetu kao i u riješavanju administrativnih troškova, što se sada koristi kao objašnjenje situacije sa Japanom. Legitimno ili ne, ovo objašnjenje nije zadovoljilo javnost i predstavlja mrlju na nekada perfektnom rezimeu Crvenog krsta.

Pored primjera zloupotrebe od strane dobrotvornih organizacija postoji i mogućnost zloupotrebe imena i akcija tih organizacija od strane pojedinaca koji žele da prisvoje donacije u svoju korist. Tako su se nakon decembarskih poplava u Crnoj Gori pojavila lica koja su prikupljala pomoć idući od vrata do vrata i predstavljajući se kao volonteri Crvenog krsta. Zbog neinformisanosti građana mnogi su pristali da na ovaj način posalju pomoć ne znajući da Crveni krst nikada ne prikuplja pomoć “vrata do vrata”. Nakon ovog slučaja svi mediji u državi su objavili obavještenje Crvenog krsta o načinima prikupljanja donacija, nažalost počinioci ovih djela nisu bili uhvaćeni niti su organi gonjenja započeli istragu. Milica Kovačević iz Crvenog krsta Crne Gore napominje da se  ta organizacija trudi da smanji pojavu ovih aktivnosti na minimum, “U svojim aktivnostima, Crveni krst Crne Gore nastoji da zaštiti naziv i znak Crvenog krsta, te da kroz programe difuzije znanja o osnovama međunarodnog humanitarnog prava i osnovnim principima Crvenog krsta, edukuje stanovništvo, posebno mlade. Na eventualne zloupotrebe, reaguje se javnim upozorenjima, odnosno medijskim obraćanjem i ukazivanjem na mogućnost zloupotrebe.” izjavila je Kovačevićeva. Ona je takođe pojasnila reakciju Crvenog krsta povodom zloupotrebe imena i znaka te organizacije“ S obzirom  da se radilo o pojedinačnom slučaju na koji se efikasno reagovalo, Crveni krst Crne Gore nije procesuirao  postupak kod nadležnih organa, što bi svakako bilo urađeno ukoliko bi to poprimilo karakter pojave.“. Ipak sama pojava ovakve zloupotrebe upozorava na opštu situaciju u društvu koja je očigledno veoma loša čim se ljudi okreću ovakvoj vrsti prevare koja utiče na one najugroženije dijelove stanovništva.Za pohvalu je povjerenje građana koje imaju ka Crvenom krstu, što je i dokaz veliki broj donacija u vrijeme poplava koje su nedavno zadesile Crnu Goru. Ili je  razlog ovog povjerenja što se donacije našeg Crvenog krsta broje u hiljadama a ne milionima. 

Situacija je daleka od idealne, broj prirodnih katastrofa se povećava iz dana u dan a broj hotline linija za donacije iz sata u sat . Ipak za sad nam samo ostaje da se pouzdamo na ljudsku hrabrost i solidarnost u ovakvim situacijama, a milioni, oni znaju sami da plivaju.

 

Predmet : Mediji u kriznim situacijama

The Losing Fight

Thomas Jefferson once said, “Our liberty depends on the freedom of the press, and that cannot be limited without being lost”. So it has me left questioning: In the twenty-first century, are we really free?

Being able to control the media is a dream for most politicians. From communism to democracy, politicians have attempted to influence the media and use them to promote their own ideas and agendas. But the line is crossed when politicians try to use the laws, courts and the political system to stop and punish the media that are not obedient. Excuses like national security and patriotism are used to target newspapers and television stations, that bring the truth every day to our homes, as traitors of the nation. This was the case with the War in Iraq during the Bush Administration, and as it is with WikiLeaks under Obama’s presidency. Millions of U.S. Americans were not exposed to events that were taking place around the world, and their countries role in these happenings. Brutal attacks on innocent civilians, incidents of rape and all kinds of physical abuse that were committed by the soldiers in Iraq, Afganistan, and other parts of the world, would stay government secrets if there were not journalists from media sources such as CNN, BBC, and the New York Times reporting on such events. One of these incidents that were kept from the public eye, was an air attack on a group of civilians in Baghdad in 2007., according to the media reports one of the members of the group was a Reuters photographer. According to the article of The Huffington Post, which was published in April 2010, a video was made by the soldiers that were involved in the attack. “Oh yeah, look at those dead bastards,” you can hear one of the soldiers shouting, overjoyed with his “success” . This video can be find on YouTube and the news portals that are connected to WikiLeaks. . WikiLeaks called it a “collateral murder”, but unfortunately this scenario with killing innocent civilians just for fun, could happen again if U.S. authorities do not change their politics toward Iraqi people.

During the writing of this article, U.S. authorities were trying to find a way to prosecute Julian Assange, an Australian journalist and the founder of WikiLeaks. Although WikiLeaks is an international organization, with its offices in Sweden, the biggest harm they brought to the U.S. government was through publishing quarter-million confidential diplomatic cables. Some of the published U.S. Department of State documents, analysed world politics and private lives of some of the world leaders. According to the world media these documents, even they are called ridiculous in some diplomatic circles , could start global diplomatic crisis. The Guardian reported that one of the U.S. charge d’affaires in some diplomatic cables , described the Italian prime-minister Silvio Berlusconi as “physically and politically weak” and that “ frequent late nights and penchant for partying hard, mean he does not get sufficient rest”. Although it is nice to hear that U.S. diplomats are concerned for Mr. Berlusconi’s health, the question is are they paid to worry about his private life or relations between Italy and the USA? If the job of a diplomat consists of sending home information about the Russian Prime-Minister being like Batman, and the president more like Robin, than the money being collected from tax payers is being wasted on international gossiping.

Mr. Assange is currently under house arrest in the United Kingdom waiting for extradition to Sweden, where he will face sexual offense allegations. According to the writing of The Telegraph, the attorneys of Mr. Assange claim that there is a chance he may be extradited to the United States where he could face death penalty. According to Assange’s lawyers, there is a possibility that he may be sent to Guantanamo Bay where his human rights would stop to exist and he would be treated like a terrorist. If this should happen it would be a violation of EU laws and a violation of the European Convention on Human Rights. Article 3 of the European Convention on Human rights states that “No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment”, therefore states cannot extradite individuals who might be subjected to torture, this also this also applies to the death penalty. Generally Europeans do not support U.S. policy on death penalty and consider it inhumane, so the extradition of Mr. Assange to the U.S. wouldn’t have the support of the majority of Europeans.

However, the freedom of the media is a universal problem. Montenegrin  journalists are still fighting for basic human rights. The murder of Dusko Jovanovic, the Editor in Chief of the daily newspapers Dan, has yet to be solved. The attack on a journalist and a photographer of the daily newspapers Vijesti by Podgorica’s mayor, Miomir Mugosa, is not prosecuted. Gordana Vilovic, a journalism professor in Zagreb and Podgorica considers that the Government in fact does not support freedom of the media, they try to convince the public that they are fully ready to support the media freedoms but at the same time they are trying to influence the media scene in their country. “ The Government fights its own battles and I do not think that they consider that they should fight for media’s feedom”, said Vilovic. She also stated that there are a large number of journalism students who go into public relations or advertising companies. “ The fact is that they can have the normal work conditions there,  money, and something with which they can build a better future. In today’s world of journalism, you do not have that chance.”

So is the fight for the media freedoms a losing fight? Did the journalism as we know it collapse under the pressure of the politics and big publishing companies? Or is this a rebirth of the media and did the social networks like Facebook or Twitter replace the traditional ways of getting informations? Did WikiLeaks changed the way of how we see the online journalism? Every new day brings us new changes, but only one thing that will never change is the purpose of journalism, to inform the people and protect democracy.

 

This article was published in American Corner Podgorica Newsletter, the first newsletter in english, in Montenegro.

 

Vox-pop: Being a young journalist in Montenegro

‘When my journalism professor asked me why I decided to study journalism instead of law or economy, I answered that journalism was a mixture of literature and politics. But I left out one of the main reasons, the reason why the majority of the class picked journalism, and that’s the fight for human rights. Journalism is the main protector of freedom and democracy in the whole world. It’s a cliche that we cannot run from, but living in a ex-communist country that’s in its transition phase to one of the world’s youngest democracies, made people forget and repress the need for personal freedoms. Living by the saying ‘It’s great now if you remember how we lived in the past’ is how people in the Balkans satisfy themselves with the crumbs of freedoms that the political parties are offering. The job of every journalist in this part of Europe is to prepare the people for their awakening. Unfortunately the rule of the people left the Balkans long ago. It was replaced with rule of powerful individuals, so we have a lot of work to do.

‘The job of every journalist in this part of Europe is to prepare the people for their awakening’

Theories claiming that people in the Balkans are predestinated to fight each other and that the power struggle between the countries that started during the communism era and continued to exist in ‘democratic’ times won’t end by entering the European Union, are crushed by the pictures of cooperation between young people from Croatia, Bosnia, Serbia, Montenegro and even Albania. The hatred that created ideas like the one about Great Serbia or Great Albania, should disappear along with the people that promoted these sick nationalist ideas. No more repeated scenes that we saw in Belgrade during the 2010 gay pride parade. Thousands of young people wearing nazi signs and shouting fascist slogans in a country that’s so proud of its anti-fascist history is just unacceptable.

I picked journalism in a country that ranks 105th on the 2010 Reporters without borders press freedom index, alongside Angola and Niger. It’s a country where the courts punish the newspapers and fine them thousands of euros just because their writing is directed against main political figures in Montenegro. I picked journalism because by doing my job, one day people will remember my generation and know that we brought real freedoms to this small country and erased the picture of Balkan nations as wild or savage. Don’t get me wrong we are pretty wild – but strictly in a good way.’

Radosh Mushovic, 20, journalism student

This article was published on www.cafebabel.com

How about some equality?

While in the other European countries people are debating about gay adoption and the recognition of same-sex relationships, the primary dispute in Montenegro is over whether or not we should treat homosexuality as a disease.

It is well known that a country that desires to be a member of the European Union has to work on its understanding and respect of basic human and individual rights. But, what happens when we have one thing written in the official Government papers, law books, and E.U. reports, and a completely different one in real life? Anti-discrimination laws exist in Montenegro, and they are very clear: every kind of discrimination is forbidden, no matter if one is black, Muslim, man or woman, gay or straight. In the eyes of the law, we are all the same; and we are all to receive equal protection.

The main problem is not in the court rooms, government offices, or political parties, it is in our streets where most gay men and women are bullied and called vulgar names. For example, if a sales associate at our shopping mall catches a glimpse at two men holdings hands, she will look at them with disgust and most likely refuse to serve them. One of the main causes for these negative attitudes towards the homosexual community in Montenegro stems from our secondary schools, where Psychology teachers tell their students that homosexuality is a disease and that it is wrong.

The problems that Montenegro faces in regards to homosexuality are not new to the civilized world. The transition we are making from an ex-communist country to a young democracy is not easy, but much change is still highly needed. The solution lies in the institutions of one’s country, of how strong they are depends on their progress towards topics such as human rights, corruption, and organized crime. Formally, the government of Montenegro does not approve of discrimination towards sexual minorities. More so, our government is capable of preventing acts of hate and discrimination against the homosexual community by taking legal action against those who participate in such heinous acts of intolerance. Outside of the discrimination exhibited by the uneducated population, institutional discrimination is very present in Montenegro. Living proof of this can be seen in the opinions of Mister Ferhat Dinoša. Mister Dinoša is a member of Montenegro’s most conservative national minorities’ party. In his public appearances, Mr. Dinoša does not refrain from disclosing his own personal beliefs about gay people. “Disgrace,” “illness,” and “sodomy” are the words he has used to explain his opinion. Furthermore, Mr. Dinoša has been previously quotes stating, “The existence of gay people is not good news for Montenegro. The Bible talks about Adam and Eve, not Adam and Steve.” The biggest irony is that Mr. Dinoša is the Minister for Human and Minority Rights in Montenegro. He is the one that should be advocating for gay rights and working to educate Montenegro about the homosexual community. How can we expect ordinary citizens to stop discrimination against gay people, when our own Minister of Human and Minority Rights talks like this?

Sadly, a recent survey indicated that 68.5% of Montenegrins think homosexuality is a disorder. In addition, the study revealed that 56% of Montenegrins support the idea that children should be educated about homosexuality (whereas, 34% oppose the idea), 61.3% think that homosexuals should not have the right to publicly show affection (i.e., kissing and holding hands). 28% think that they should not have this right. Fortunately, when it comes to issues surrounding violence towards homosexuals, things are improving. 79.4% of Montenegrins do not approve of physical violence and 57.7% said that they would report violence towards gay people.

The situations and problems facing the gay community in developed countries are different from Montenegro. If you were a gay man born in the United States, you would probably have more rights and more freedom to express your sexuality than someone born in Ukraine, Russia or Serbia, but members of LGBT community still face legal challenges. In the U.S., only five states have legalized same-sex marriages. Some states reportedly offer civil unions; however, they do not offer or receive the same benefits as hetersexual couples do that are married. Seldom can a single gay person or a same-sex couple adopt a child in the U.S.

A large number of anti-discrimination laws in the U.S. are similar to the European Union. However, the major difference is that European Union countries favor gays rights. Whereas, recent polls show most of the states located in the south believe homosexuality should be illegal. Organizations such as the American Family Association, the Christian Coalition, and the National Organization for Marriage are the biggest opponents of gay marriage and gay rights in the USA. They are often supported by the Republican Party, so many people describe this party as anti-gay. The Democratic Party is working on endorsing legislation that ensures equal rights for the gay community. Barack Obama is the first president who supported abolition of the “Don’t ask, don’t tell” policy that prevents openly gay men and women from serving in the U.S. military. Although Obama has shown that he is ready to support gay rights, he does not support gay marriage and favors civil unions.

Still, every day we see brave, gay and straight people standing up for gay rights. An article published by Newsweek in October 2009 reported that the Foreign Prime Minister of Germany is gay. The article also stated, “Iceland’s prime minister, Jóhanna Sigurðardóttir, is the world’s first openly gay head of state; the mayors of Paris and Berlin are also out of the closet. And yes, it’s a milestone that this could occur in Germany, a nation that only 70 years ago attempted to exterminate homosexuals.” What’s more, Fox News recently published an article online that disclosed, “Less than halfway through his first term, President Barack Obama appointed more openly gay officials than any other president in history. Gay activists say the estimate of more than 150 appointments so far — from agency heads and commission members to policy officials and senior staffers — surpasses the previous high of about 140 reached during two full terms under President Bill Clinton.” This is all great news, and gives the gay community at large hope. But, the question on my mind is when will change come to Montenegro? Is it going to come peacefully? And, where is it going to come from Podgorica, Brussels, or maybe Washington? Only time will tell.

This article was published in American Corner Podgorica Newsletter, the first newsletter in english, in Montenegro.

Neprijatni balkanski rođaci

Prošle su četiri godine od proglašenja crnogorske nezavisnosti, mnogi evropski i crnogorski zvaničnici su nazdravljali u ime najmlađe svjetske demokratije, predviđali njen brz napredak i uspjeh u evroatlantskim integracijama. Ponavljam – prošle su četiri godine,  šta se promijenilo?

Pođimo od Eurosong-a, simbola evropskog kiča i šunda,  šljaštećih modnih promašaja, pop-rok-dens-folk-etno muzike, ali i određenog duha zajedništva i ljubavi između članova evropske porodice, a i šire. Uspjeh nas tu definitivno ne prati, neko bi rekao da banališem ili sitničarim, ali pođimo od te sitnice koju svake godine proprati oko 150 miliona ljudi. Od ovih brojki se Pi-Ar stručnjacima diže kosa na glavi. „There is no such thing as bad publicity”, rekli bi Amerikanci.

Liberal – Not so liberal?

Mi smo, naravno, svi ponosni Evropljani, sa izgrađenim evropskim stavovima i razmišljanjima, ali samo u našim glavama. U stvarnosti svakodnevno kršimo osnovna ljudska prava, onemogućavamo hendikepiranim osobama poslove i uslove za iste, ignorišemo postojanje raznih seksualnih manjina uz izlizane izgovore kao što su tradicija i patrijarhalnost. A za to primjera koliko hoćeš. Evo, recimo, prije  neki dan je usvojena Deklaracija parlamentaraca iz Crne Gore i Evropske unije povodom skandalozne izjave ministra za ljudska i manjinska prava Ferhata Dinoše po pitanju LGBT populacije, gdje parlamentarci izjavljuju svoje žaljenje povodom neprihvatljive izjave gospodina Dinoše, osuđuju sve vidove diskriminacije a i, narodski rečeno, pokazuju dotičnom gdje mu je mjesto. Deklaraciju koja je donešena u  Parlamentarnom odboru za stabilizaciju i pridruživanje, napominjem, izglasali su i crnogorski poslanici uključujući neke ministrove koalicione partnere, a i lidere nekih konzervativnih stranaka. Iako je Dinoša odbacio ovu Deklaraciju kao smiješnu i javno se izrugao parlamentarcima ponudivši im zaštitu na prvoj crnogorskoj gay paradi, da li ovo može značiti njegov kraj?

Victims of organized crime?

Etikete se teško skidaju, vjerujte, pokušali smo sa svim – Šinavatra, ekonomsko državljanstvo, šverc cigareta, skrivanje upitnika i odgovora na pitanja Evropske komisije, najnoviji Ariel i najbolje policijske makaze, ali, prosto, etiketa krimi nacije se ne skida sa nas, odnosno, što bi rekla Severina: „K’o pit bull, zagrizo i gotovo”. Tako smo i mi  zagrizli za Šariće, svuda su, iako mi „jadnici” za njih nismo ni znali, dok nam srpska policija i tužilaštvo nisu otvorili oči, sad ih i sanjamo, progone nas, a mi i ne znamo zašto, jadni mi. Pa tako i ne čudi insistiranje evropskih zvaničnika na konkretnim primjerima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije. Reakcija Podgorice odraziće se na mišljenje o kandidaturi Crne Gore, koje se najavljuje za novembar. EU u posljednje vrijeme pokazuje veliki stepen zainteresovanosti za slučajeve korupcije i kršenja prava medija, posebno za slučajeve koje su povezane sa novinom Vijesti.

University of Montenegro – kad će čistka?

Na ovu temu bih mogao dosta da pišem, uglavnom iz ličnog iskustva, ali iako je stanje na Fakultetu političkih nauka daleko od idealnog, studenti se i dalje nešto pitaju i uslovi rada nisu toliko loši. Ipak, spustite li se jedan sprat niže ili pođete li na predavanje na nekom od tehničkih fakulteta, vidjećete pravo stanje na našem univerzitetu: apsolutno nepoštovanje Bolonje, igranje Boga od strane profesora koji su davno bili spremni za penziju i nedostatak želje za poboljšavanjem već zastarjelih nastavnih planova i programa. Na Pravnom, jednom od brojčano jačih fakulteta ćete zateći, pa, mogu jednostavno reći – raspad sistema! Svi traže smjenu Dekana, ali on je i dalje tu,  profesori i pojedini predstavnici studentskog tijela odbijaju da daju izjave medijima, dok se već pominju neka imena koja se nalaze u trci za novog dekana, jasno nam je da niko ne želi da preuzme tu funkciju i bude odgovoran za rješavanje ovog haosa.

United States of NATO?

Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Ova rečenica uglavnom opisuje odnos Crne Gore sa NATO alijansom. Sa jedne strane, imamo vladu koja zagovara pristupanje ovom sad već političkom savezu, a sa druge većinu crnogorskog stanovništva koja je po prirodi skeptična i nepovjerljiva, pa im pristupanje onima koji su ih bombardovali i ne zvuči dobro. Naravno, prednosti članstva su velike, ali velike su i mane, kao što su izlaganje terorizmu i mogućnost izgradnje vojnih objekata na crnogorskoj teritoriji. Zato je bitno da ovaj proces bude veoma transparentan, treba spriječiti skupštinu da sama donose ovu odluku, jer svi znamo kakve manipulacije i mutljaže su moguće u takvoj situaciji. Referendum bi bio idealno rješenje, i, ako mogu primijetiti, uz strane posmatrače, čisto da budemo sigurni. Uostalom, treba doboro razmisliti da li ćemo dozvoliti Amerikancima priliku za još više „šefovanja” u Crnoj Gori, sada kada njihov ugled opada u očima drugih svjetskih sila, a posebno kod Evropske unije.

Kraj ove godine će najvjerovatnije označiti dobijanje statusa kandidata za punopravnog člana i povećanje interesovanja zemalja članica za proces integracije Zapadnog Balkana u EU. Naravno, Crna Gora će morati da učini velike ustupke i da dokaže da je spremna da se mijenja. Takođe zabrinjava činjenica da će u prvom poglavlju pregovora sa EU glavna tema biti organizovani kriminal i korupcija, poglavlje koje će u pregovorima sa Hrvatskom biti posljednje otvoreno. Bilo kako bilo, obrni-okreni, Brisel nikad ne spava, posmatraju nas, analiziraju i izvještavaju o svakom pokretu i izjavi, pa kad dođe vrijeme da se sjedne za pregovarački sto, bolje da budemo spremni ili barem informisani, jer od hladnih birokrata Brisela teško je nešto sakriti. Na kraju ostaje da se odgovori na pitanje koliko će trajati prelaz od „daljih rođaka” do „člana uže porodice” koju nazivamo Evropskom unijom.

Članak je obljavljen na studentskom portalu www.tragom.me

Budvanski provincijalizam

Budvanski provincijalizam, napaćene duse željne studiranja po Beogradu, propali studenti turizma i nesuđene “zene”. Buduće nade ovog grada, bljak.

Volio sam život u malom gradu. Svi smo se voljeli i jedni druge poštovali. Stvarno razlika među nama nije bilo. Turističari i gimnazijalci su se voljeli, svi smo bili popularni i jednako važni. Novac nije bitan, Budva je to novac je tu na zadnjem mjestu. Niko nije imao prednost, nije bilo bitno što ti je tata iz Paštrovića ili što ti mama radi u opštini ili stric drži obližnju kladionicu a vlasnik je sumnjivog noćnog kluba. Ne toga kod nas nije bilo, svi smo se voljeli. Oh ironije.

Nažalost, ljudi u Budvi su najbolji u fantaziranju, ali ne samo što odrasli žive u svijetu mašte na to su navikli i svoju djecu. Tako od zadnjih para su se kupovala dobra kola, vozili džipovi i izvodile lake cure, nije bitno što doma za leb imali nisu ali komšija to nije morao da zna, na sve to kompleksaški komšija sumnjivi Sjevernjak odgovara duplo, pa su neki navikli da parkiraju svoje mašine ispred Mogrena ili su se zimi vozikali po šetalištu čisto u rekreacione svrhe, da se malo promrdaju noge. Ali novac dođe i pođe, pamet se rijetko kad mijenja.

Nažalost deblji kraj često izvuku tzv. budvanske “žene”, jadnice koje su u srednjoj školi vec upecale svog budućeg i doživotnog, zaklele se da ce studirati ono najlakše i najbliže  i da iz Budve  izaći neće, jer što bi izlazile kad mogu da se reklamiraju po klošarskim kafićima oko srednje i ponekad skoče do Astorie da ko ne bi pomislio da nemaju para i naručile jelo čiji naziv i ne razumiju, ali nema veze cijena govori sve.

Naravno tu uvijek ostaju njihove vjerne beogradske drugarice, to su vam one koje su pošle u velegrad da studiraju  svašta nešto (čitaj – ništa), bitno je da je BG, splavovi, klubovi maco kakav tramvaj, Beograd je budvansko dvorište. Izgubljene šetaju po Beogradu, fax-kuća kao Ekrem kuća-poso’ . Te klubova gledale nisu, želja im je da pronađu neko površno gay stvorenje kome Budva zvuči cool, zvuči skupo, podsjeća na jahtu, pa eto one su politički korektne, open minded i fensi. Tako mi tih fensi ljudi i tako mi te gay kulture.

Ostaju njihove drugarice koje nisu imale dovoljno novca da odu u BG, pa su eto morale u PG, na UDG ili Montenegro business school, jer znate na engleskom je mora da je nešto dobro. One vam dane provode u Delti, svrate u Gossip a poznaju neke ljude pa ponekad pođu u Nice Vice a čule su da je The Market dobar, cool, fensi, in. Njih sretam svakodnevno lijepo se javim, draže su mi one nego sestre koje stoje doma i žive za vikend kad ce izaći u Torine.

A primorci, nestali, nema ih više, barku možeš vidjeti jednom u mjesec dana, a nekog mladjeg od 40 na njoj rijetko, mada ja barke i ne volim i ribu ne jedem, pa možda primorac i nisam, ali znam koliko god da je taj grad propao, da nema pozorišta, biblioteke, bioskopa, opet kad dodjem u Budvu ponovo prodišem ( možda mi nedostaje joda).

P.S. I dalje mi je Trokadero srcu mio XD

Kako vjetar duva !

Da budem jasan na samom početku , apolitični ljudi se ne rađaju u Crnoj Gori, mit su i nije zabilježen nijedan slucaj te rijetke vrste u miloj nam domovini. Nećemo ulaziti u raspravu da li je to samo mit u čitavom svijetu i da se mi ne razlikujemo od ostatka civilizovanog svijeta, ali kod nas politika je svakodnevna tema, razgovore o budućim izborima možete čuti na raznim mjestima od čekaonica vašeg doma zdravlja pa do hit ( fensi, hip, cool, in ) kafića Podgorice. Od nje ne možete pobjeći a i iskreno gdje biste bježali, komšije nam Srbi imaju već dovoljno svojih problema mada primjećujem da smo ovih dana etiketirani kao krimi-nacija, pfff meni baš zvuči cooool ruku na srce moje iskreno mišljenje je da je to veoma dobra taktika srbijanske vlade, prebaciti problem u tuđe dvorište, kao da mi nemamo dovoljno svojih problema, ali eto neki njihovi problemi su i naše gore list, samo ne znam misli li se na predsjednika ili na članove nekih kriminalnih organizacija.  Budući da se politika uveliko šeta facebook-om, možete se učlaniti u grupu svoje stranke, postati fan a i biti tagovani na slikama sa vašeg zadnjeg okupa na kojem nasmijani kupite smeće, mašete glasačima i jurite penzionere koji nemaju pojma ni šta im pričate ni šta od njih hoćete, sve ne skidajući taj iritirajući osmjeh. Podržavam sve one akcije koje pomažu da poboljšamo našu okolinu, spasimo šume, očistimo plaže itd. ali gnušam se od akcija političkih partija i mlađih članova njihove stranke koje počinju uvijek u isto vrijeme ni manje ni više nego mjesec dana prije novih izbora, ma daaajte PROVIDNO ! Kad već pomenuh facebook, danas sam vidio na profil stranici jednog mog poznanika, nazivam ga tako jer me iritira samo njegovo neznanje i glupost da je poznanik idealna riječ za njega iako se dobro znamo proteklih 13 godina. Nikad nije bio neki genije za politiku i to niko nije tražio od njega, kao i svi mi valjda je imao neko polje u kojem se dobro snalazio i koje je dobro poznavao pa je politika bila suvišna. Nakon nekoliko godina srednje škole a i pod pritiskom koji svi mi osjećamo, posebno u malim gradovima, jasno i glasno je objavio svog partijskog favorita i tako dajući do znanja kojoj partiji pripada odnosno sa čijim se stavovima slaže, i niko na to nije obraćao pažnju, bilo je nebitno a i veoma ružno razmišljati a kamoli raspravljati o nečijem političkom stavu, naravno ja sam to zapamtio, ne zlonamjerno, već kao informaciju koja meni nije toliko bitna ali eto ostala je zapisana u mom pamćenju. Sta se danas desilo ? Hmm proslo je godinu dana od njegovog javnog iskazivanja političke pripadnosti, na facebook-u ISKAČE njegova slika sa nekog partijskog skupa, ali boje i naziv stranke su totalno drugačiji od onog šta sam ja zapamtio, u stvari te dvije stranke su bile sušta suprotnost, da vladajuco-opoziciona suprotnost, i dalje se osjećam neprijatno miješajući se u tuđa posla ali morao sam da ga pitam šta je doprinijelo takvoj promjeni, jer kao neko ko ne pripada nijednoj partijskoj opciji u CG osjećam potrebu da prođem cijeli švedski sto političkih partija i tek onda se opredijelim za glavno jelo naravno ne pripadajući nikom do svojim političkim idealima, tako me je radoznalost natjerala da prilično drsko postavim to pitanje na njegovom facebook wall-u. Poslije nekoliko minuta, shvatio sam da je moje pitanje izbrisano pa sam postavio još jedno, zašto je izbrisao moje pitanje i šta je doprinijelo promjeni njegove partijske pripadnosti, naravno on se kao čovjek nije mnogo promijenio u stvari bio je ista osoba kao ona koju sam znao u srednjoj školi, možda sa više kompleksa i iskrivljenijom ( može li se to reći ) slikom o sebi. Odgovor je stigao veoma brzo, ali odgovora nije bilo umjesto toga on je smislio određeni tip napada na moju ličnost i vjerovatno na sujetu i ponos, pominjajući moje neprestano miješanje u ta pitanja kao pokazatelj da sam kao student političkih tek počeo da pričam o tim stvarima, vjerovatno želeći da kaže da sam prije bio priglup, i da i drugi ljudi pricaju o tome, vjerovatno ciljajući na moje samopouzdanje koje nije baš lako prodrmati. Znajući što će ga pogoditi pomenuo sam nešto o srednjoj školi i njegovoj osobini da se uvijek ulizuje pogrešnim ljudima što ga ponekad i čini glupim, rekao sam ćao, poljupce mu nisam slao nisam vidio potrebe za tim jer ko zna možda bi mi pomenuo nešto blamažno iz osnovne, tako ostavih ga ja da ide lijevo-desno kako vjetar duva…

P.S. Ako je bilo grešaka oprostite ( It will happen again )

Blogger

Na moju vijest da sad imam i blog, jedna od mojih prijateljica se samo nasmijala i rekla : ” Ti stvarno imas slobodnog vremena ” , i nastavila o svom novom stanu i sexy komsijama, kako upravo u tom trenutku bulji u njihovu dnevnu sobu i kako moram doci ( u nedostatku slika) da vidim te frajere

Zasto blog? Iskreno nadam se da ce ovo biti moj izduvni ventil, nesto sto me je uvijek smirivalo je bilo pisanje pa makar i pisanje cistih-samo meni jasnih gluposti..  Za one koji ovo budu citali, ako ih bude, ne ocekujte uvijek pismenost na svom vrhuncu, iako cu teziti tome, ali  ako cu ovim putem lijeciti svoje svakodnevne frustracije to prosto nije moguce.

Ja. Zovem se Radosh ( ne Uros XD ). Student sam fakulteta politickih nauka, smjer novinarstvo u Podgorici, zavrsio sam gimnaziju i receno mi je da pripadam buducoj intelektualnoj eliti Crne Gore ( slatko sam se nasmijao i nastavio da gledam kroz prozor ). THE END

P.S. Inace nista ne znam o pisanju bloga !